Što je uopće prolaz ili pad na testiranju? Prolaz je vaša i naša satisfakcija, znak da ste s instruktorom dobro radili u prethodnom periodu. Pad je nešto drugo, ne nužno znak da ste loši ili da kao osoba ne valjate, već zbir brojnih faktora koji mogu utjecati na izvedbu. Možda ste imali jako dobar ili jako loš dan što uvelike utječe na izvedbu. Možete doći spremni i nabrijani, ali i posve nemotivirani. Možda vučete neku ozljedu koja vam je baš odlučila zagorčati život na dan testiranja. Možda ste samo umorni i neispavani. Ništa od toga ne govori nam kakvi ste dan prije i dan poslije, samo kakvi ste u tom trenutku i na tom mjestu. Kakvi ste na testiranju.
Kad govorimo o faktorima koji su važniji za ocjenjivanje, onaj tehnički je dakako neizostavan, on je kriterijska osnova za ocjenjivanje. No, ne mora nužno značiti da ćete pasti ako ste bili tehnički relativno loši, niti da ćete proći ako ste bili tehnički relativno dobri. Uzimamo u obzir i faktor vas kao osobu koja izvodi tehniku u datom trenutku. Jeste li pokazali dovoljnu motivaciju na samom testiranju, jeste li uspjeli pokazati da bi na ulici mogli preživjeti? Motiv je jako bitan faktor kod testiranja. Sama izvedba ne smije biti mlaka, mehanička, ne smije biti zadovoljavanje forme. Morate uvjeriti ispitivača da će vam tehnika proći u stvarnoj situaciji, mora biti uvjerljiva. Zapitajte se, uostalom, imate li motiva za preživljanje? Odgovor se sam nameće, zar ne!?
Svaki aspekt tehnike ulazi u ocjenu. Primjerice, udaračke tehnike su nam jako bitne jer predstavljaju najjače oružje koje imate u stvarnoj situaciji. One su osnova i testiraju se na samom početku testiranja. Ako udaračke sposobnosti nisu na zadovoljavajućoj razini, a predstavljaju krucijalnu komponentu svake tehnike, onda logičkim slijedom dolazimo do zaključka da će svaka od testiranih tehnika biti manjkava. No, možemo li rušiti polaznika zbog jedne greške na početku, zbog manjkavosti koja će biti vidljiva i provlačiti se kroz zahtjevnije segmente testiranja, odnosno više stupnjeve? U tom slučaju moramo detaljnije tražiti druge aspekte izvedbe kojima ispitanik može pokriti nedostatak. Ako je polaznik motorički slabiji ili ako lošije izvodi udarce, znači li to da nijedna tehnika ne valja? Na primjer, što ako polaznik zbog fizičkog nedostatka ne može podići ruku iznad ramena, hoće li to značiti automatski pad? Ispitivač mora biti svjestan fizičkih limita ispitanika, ali kompromis se ne smije raditi na štetu efikasnosti tehnike. Ne zaboravimo da se ona može prilagoditi u ekstremnim slučajevima, ipak se radi o samoobrani za sve bez obzira na ograničenja. Uostalom, ako zanemarimo jezgru svake tehnike koja se mora zadovoljiti, ostale su radnje prepuštene polazniku kao individualcu, te ih se takvima gleda i ocjenjuje. U suštini, kad tako gledamo na stvari, vi ste kreatori tehnike bez obzira što ste ju vježbali i učili na određeni način i po određenim pravilima. Stoga je na vama da dokažete da će se ta vaša tehnika na ulici pokazati dovoljnom da se obranite.
Kad se radi testiranje, na stvari gledamo kroz osnovne pojmove zahtjeva svakog stupnja. Izvođenje tehnike kroz Operator level. Borbeni segment kroz Fighter level. I najvažnije, preuzimanje inicijative u borbi, trenutak u kojem napadač postaje žrtva, kroz Warrior level. Practitioner, Graduate i Expert nivoi složeni su upravo po ovoj gradaciji. No, to ne znači da sve tri karakteristike ne moraju biti naznačene u svakoj tehnici koju izvodite kroz stupnjeve. Naravno, na nižim se stupnjevima traži veći naglasak na elementarnim segmentima, odnosno traži se što čišća izvedba tehnike i pravilan izbor udaraca. Kako radimo progresiju kroz stupnjeve, tako su i zahtjevi veći jer se podrazumijeva da polaznici imaju sposobnosti prilagodbe i korištenja tehnika u borbi.
Prilikom testiranja svaki polaznik dobije tri oznake: osoba, tehnika, nivo. Što je dobro primjerice za P1, ne mora značiti da će biti dobro i za P2. Mora postojati napredak u tehničkom, borbenom, ali i mentalnom segmentu svakog ispitanika. Zbog toga se polaznike testira s različitih distanci. Iz neposredne blizine, kad je ispitivač blizu i ispitanik je toga svjestan, te ulaže maksimalan trud. No, također i iz veće udaljenosti kad tražimo kako se ispitanik ponaša u situaciji kad nitko ne gleda. Bez obzira na položaj ispitivača u dvorani, izvedba mora biti maksimalna. Osim same tehnike, tražimo kako ispitanik udarcima pokriva različite distance, odnosno je li svjestan da na različitim udaljenostima treba koristiti drugačije alate. Gledamo traži li korektne točke za udarce ili obrambene reakcije, kakva je preciznost tehničke i udaračke izvedbe. Kod viših stupnjeva, a recimo da je to dio službenog curriculuma za P5, gledamo kako ispitanik odgovara na neočekivane i nepoznate situacije i napade. Unutar svakog od tih segmenata očekujemo da se odgovori na osnovne minimalne kriterije. Ti su kriteriji ujedno i sastavne komponente svake obrane: dinamička obrana (body defense – micanje tijela s linije napada), obrane rukom ili nogom (blokovi, deflekcije i sl.), izlazak iz kanala napada prilikom kontranapada te skeniranje okoline. Ovaj je zadnji segment posebno bitan, jer često gledamo polaznike kako samo mehanički okreću glavu što nije bit skeniranja. Taktički segment samoobrane nalaže da skeniranjem tražimo druge potencijalne izvore opasnosti (druge napadače, prepreke i sl.) ili rješenja (izlaze, predmete za samoobranu i sl.), stoga ono mora biti prisutno svaki put i maksimalno angažirano, tražimo da bude automatska reakcija kod svakog napada. Često je i umor bitan faktor na testiranjima, pa se pogreške lakše događaju, no one ne smiju biti pravilo. Zato pazimo da podjednako gledamo i jasno razlikujemo vanjske i unutarnje faktore u trenutku napada. Vanjski faktori mogu biti broj napadača, skliska podloga, skučeni prostor, previsok ili prenizak partner / napadač itd. Unutarnji su faktori načini kako se nosimo s vrućinom i umorom, kako se nosimo s frustracijama, s partnerom koji loše napada i slično. To je borba sa samim sobom. Sve to predstavlja zamke u koje ispitivač ne smije upasti, već ih mora koncentrirano promatrati, primjetiti na vrijeme i uzeti u obzir.
Nećemo mjeriti komu je teže na testiranju, polaznicima ili ispitivačima, ne bi bilo pošteno. Najvažnije je da i jedni i drugi daju svoj maksimum. Greške koje možda radimo nisu kraj svijeta. Malo je teže progutati grešku ispitivača, ali se zato oni educiraju, pa im greške nemaju učinak na prolaz ili pad ispitanika. Iskustvom vježbamo neutralnost i objektivnost, stvaramo sigurnost u procjene i donosimo bolje odluke. Jednako kako polaznici iz testa u test postaju sve bolji.
U vrijeme testiranja, sretno svima!
Pročitaj i:
Testiranje kroz oči ispitivača I dio
Natjecanje na Krav Maga treningu