Datum objave: 06.06.2017
Testiranje je stresno iskustvo. Ne samo na taj dan, već često i u tjednima prije. Radi se o testiranju sposobnosti i napretka, dvije stvari koje se ne mogu sakriti. Pripreme su uvijek ono vrijeme u kojem preispitujete sami sebe, u kojem osjećate nesigurnost. Osmijeh na licu i samouvjerenost dobro posluže kao krinka, ali onaj osjećaj koji izjeda iznutra uvijek postoji. Već smo u nekoliko navrata pisali što testiranje znači za polaznike. Nekad smo vas htjeli motivirati, nekad ohrabriti. Međutim, nikad nismo prikazali što ono znači za ispitivače. Pokušajte se prisjetiti kad ste zadnji put vidjeli osmijeh na licu ispitivača. On(a) zna o kakvom se ozbiljnom poslu radi. Posebno ako uzmete u obzir da je testiranje ispit za polaznike, ali na neku ruku i kolege instruktore.
Brojne su opasnosti kad se nalazite u ulozi ispitivača. Makar samo provodili interno testiranje u vlastitim dvoranama, instruktori će mu uvijek pristupiti maksimalno ozbiljno. Prednosti nećemo ni navoditi jer ih praktički nema. Nekom je uloga ispitivača nagrada za napredak kroz sustav, nekom statusni simbol, a nekom možda čast. Ništa od toga nije bitno u odnosu na zamke s kojima ste suočeni. Šuma i stablo, grupa i pojedinac, prva i najveća zamka iz koje mogu izaći brojne pogreške. Jedno treba razlučiti od drugog. Ako je grupa generalno dobra ili loša, to ne znači da su svi pojedinci isti. Koncentracija ne smije popustiti. Ispitivač si ne smije priuštiti luksuz da mu se neki ispitanik posebno svidi jer je nešto bolji od prosjeka, jer iskače iz grupe po svojim motoričkim sposobnostima. To može dovesti do svojevrsnog sljepila na moguće tehničke nedostatke. Ista je stvar i s motorički slabijim ispitanicima, ne znači da oni neće to uspjeti kompenzirati s nekim drugim aspektom izvedbe. Ponekad se zna dogoditi da ispitanici tehnike odrađuju odlično, ali loše rade kontranapade. To se može dogoditi zbog slabije uvježbanih udaračkih tehnika, kad rade samo rukama i nogama bez unošenja cijelog tijela u udarac ili zbog lošeg markiranja. Udarci u nekritične točke na tijelu pokazuju nam nedostatak razumijevanja elementarnog pravila samoobrane. Ona se ne izvodi tehnikom, već reakcijom poslije nje što može biti kontranapad ili bijeg, a tehnika nam služi kao odbijanje prvog napada. S druge strane, imamo česte situacije u kojima vidimo da su neki ispitanici rođeni borci koji se znaju potući, ali tehnički nivo ne odgovara stupnju koji polažu. Najčešće prepoznamo razliku između tehničkog i borbenog dijela testiranja, kad teoriju testiramo u praksi, kad gledamo jesu li tehnike samo dobro koreografski naučene ili ih je polaznik stvarno u stanju koristiti.
Individualac se testira prije grupe.
Kad se provodi testiranje, važno je pratiti pojedinca, ali i njegovog partnera. Ne gleda se samo kako ispitanik izvodi tehniku, već i napada li ga partner adekvatno, stvara li mu potrebu za obrambenom reakcijom. Vezano uz to, ako se između dva partnera može prepoznati očita razlika u sposobnostima i kvaliteti izvedbe, ispitivač ih ne smije gledati jednako, ne smije ih uspoređivati. Usporedbe se rade samo u odnosu pojednica i grupe kad dođemo u fazu posebnih napomena iza testiranja, primjerice kad treba nekoga posebno pohvaliti preko njegovog ili njezinog instruktora. Partnere se uvijek, a posebno u slučajevima takve diskrepancije, gleda različito. Traže se minimalni kriteriji za prolazak koji su identični za svakog. Da biste odradili dobru obranu potreban je kvalitetan napad, onaj koji će stvoriti potrebu za reakcijom. Stoga se gleda izvedba ispitanika, dakako, u fazi obrane, ali i u fazi napada. Svi smo nekad bili polaznici, pa znamo da na testiranjima naši ispitanici kroz napadačke faze traže priliku za mali odmor. Nemojte si dozvoliti takvu praksu, to je pogrešno.
Dobar će vam ispitivač reći da uvijek traži razloge da uspješno prođete testiranje, a ne da vas ruši. No, istovremeno će vam postaviti kriterije oko kojih ćete se svojski morati pomučiti. Tako da ova tvrdnja, iako istinita u svojoj srži, nije baš posve točna. Ispitivač je neutralan, hladan, bez emocija, gleda i traži ispunjenje zadanih kriterija. Dakako, uvijek je svjestan mogućih ograničenja kod ispitanika i uzima ih u obzir. Uloga ispitivača, pa u krajnjem slučaju i cijelog sustava, nije demotivirati polaznika za daljnja testiranja ili nastavak treniranja. Da bi testiranje proveli na najbolji mogući način i kako bi osigurali objektivnost, uvijek se pitamo dvije najvažnije stvari:
- Je li polaznik bio bolji nego prije, nego na prethodnom testiranju, je li napredovao?
- Je li polaznik zadovoljio kriterije određenog stupnja?
Ne želimo ljudima davati lažan prolaz. Uostalom, koja je svrha sustava samoobrane ako svojim polaznicima daje lažan osjećaj sigurnosti, ako im izdaje diplomu o sposobnostima koje u stvarnosti nemaju? Time ne bi radili uslugu nikomu, jednostavno nema smisla. Diplomu dobijete ako ste bili dobri, ako ste zadovoljili. Ako niste, dobit ćete detaljnu povratnu informaciju o aspektima svoje izvedbe koje treba popraviti i drugu priliku čim se osjetite spremnima. Kod graničnih slučajeva ispitivač ima obavezu s vašim instruktorom proći loše aspekte iz testa pri čemu se raspravlja što je objektivno moglo biti bolje i što će zahtijevati doradu, a što je limit preko kojeg ne ide zbog drugih nedostataka. Iz ovoga vidimo da testiranje za ispitivača ne završava kad se obavi posao u dvorani, već znatno poslije. Prolaz i pad se računaju matematički kad sve završi i kad se sve okolnosti uzmu u obzir.
Posao ispitivača nije lak. Zapravo, više se radi o odgovornosti nego o poslu. Neutralnost je nesumnjivo najvažnija karakteristika koju ispitivač mora posjedovati. Istovremeno je ta neutralnost najveći izvor mogućih zamki. Ako izgubimo svijest o svim parametrima testiranja, onda gubimo osnovni kriterij za obavljanje dobrog posla. Dobar će ispitivač uvijek polaznicima jasno dati do znanja da su testu pristupili zbog samih sebe, a ne zbog ispitivača. On je tu da promatra, da uoči kriterij za prolazak, da pomogne ako je potrebno i traži ponavljanje tehnike kad ona ne valja kako bi se vidjelo je li ispitanik sposoban za prilagodbu. Ispitivači se educiraju da provode test tako da pred ispitanika stave ogledalo. Ako je odraz dobar, ogledalo nije zaslužno. Ako je odraz loš, ogledalo nije krivo.
Drugim riječima, ispitivač nije zaslužan za prolazak kandidata, kao što nije kriv u slučaju lošeg rezultata. Ako dobijete pohvalu, budite prvenstveno ponosni na sebe i na svog instruktora. Ako je obratno, također krenite od sebe. Ispitivač je uvijek neutralan.
